< | prosinac, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Odkud sad pa vaki naslov? Evo odkud: Mnogi britanski parovi koji su kraj godine dočekali iscrpljeni od napora da plate rate za stambene kredite, sačuvaju posao, odole recesiji i koliko toliko proslave Božić, Novu godinu će, po svemu sudeći, započeti razvodom braka. + link na B92, rubrika Život (koju čitam - ali ne uzimam zdravo za gotovo, da ne bude zabune). ... Upravo sam se vratio kući iz grada. Pokupovao sam (skoro) sve što treba za novogodišnji provod i preživljavanje. Idemo kod druga što ima kuću na selu u srbijanskim brdima, nas tridesetak ili više. Pravićemo novogodišnju poklon lutriju - svi prilažu fazon poklončiće ne skuplje od 400 dindži, izvlače se brojevi, pa kome šta uleti. Ja sam kupio jednu Lush kupku (namirisao sam auto dok sam stigao doma), sad treba da je upakujem u lep papir, pa da spakujemo sebe i klopu u ranac, naspavam se, sutra rano put pod noge... ... I ništa, to bi bilo sve, lepo se prevodite gde god da ste, do not take life too seriously if possible, pustite da kroz vašu glavu duva košava, neka vam alkohol ispere neurone, kada se kazaljke poklope zagrlite prvo sebe i zapamtite gde ste spustili čašu... see ya |
Rešio sam, večeras kada se vratim sa odbojke, biće moje Novogodišnje veče. U frizu me čeka viennetta od čokolode, u stanu ima nešto malo alkohola, limuna i leda, a na TV do iza ponoći ide nova epizoda Trial & Retribution sa fatalnom Victoriom Smurfit alias Jane Fitzpatrik i onim njenim pegicama. Ona stoka iz Skupštine što je baš sada na drugom programu umesto najavljenog prenosa Premier Lige će konačno umuknuti i neće se naći na liniji pogleda između mene i magičnih pegica. Nema veze što je sutra radni dan. Preboleću ja to. A Nova godina? Ah, noć skoro kao svaka druga, samo što su neradni dani i eto povoda za žurku, zevzečenje i napijanje. Ako ne bude preteranog bola u glavi, a bude snega, eto i sankanja. Šta nam donosi 2009? Nemamo pojma, and frankly, I do not give a damn. Što god da bude, preživeću, a i ako ne preživim, opet ću preživeti, jer ne može se umreti dva puta. |
Nedavno je na sajtu B92, u rubrici "Život", osvanuo tekst prepisan sa sajta BBC-a, o tome kako romantične komedije škode zdravlju, jer eto stvaraju kod ljudi uverenja da su stvari poput beskonačne bliskosti, instant razumevanja, i istovremenih orgazama nešto što se podrazumeva i raste na drveću svuda oko nas. Kad ono cvrc, šipak - realni život nije baš takav, dok to shvatiš prođe voz, avaj! Kao loš i zao primer se spominje film "Četiri venčanja i sahrana". Sa potpunim pravom, jer upravo sada sam dobio poriv da izađem u kišnu noć i da se obesim, jer sam ukapirao da Andie MacDowell ima 50 godina. A živeo sam u uverenju da je mnogo mlađa, skoro kao ja, i da svo vreme baš mene čeka. Šalu na stranu, u pravu je taj koji je to napisao (-la), to o štetnosti romantičnih komedija. Mada to nije nikakva nauka, znao sam to i sam već neko vreme, doduše ne projektujući na filmove, već na knjige. Naučio sam da čitam kao sitno dete, i ćirilicu i latinicu pre nego što sam pošao u školu, čitao sam ama baš sve živo, gutao sam lektire i za svoj razred i za onaj razred ispred. I eto gde me je to dovelo. Zato danas kada vidim neko dete sa knjigom u šakama, dobijem poriv da otmem i bacim tu knjižurinu. Beži napolje dete, beži među ljude, među drugu decu, trči, potuci se, zaljubi se, ugazi u blato do kolena, plači i smej se, budi tamo gde je stvarni život. Život je tamo napolju, nema ga u četiri zida, niti u knjigama, niti u filmovima, niti na Internetu. |
O drugovi urednici filmskog programa što se pušta sa malih ekrana naših tv aparata! Imate li vi obzira? Jedno veče: Lost in Translation Sledeće veče: Eternal Sunshine of the Spotless Mind Kuda to vodi, pitam ja vas? Ne mogu da ne primetim zanimljivost. Prvi film i dalje udara kao i ranije, što na žalost nije ni čudno, as time goes by sve sam sličniji Billu Murrayu. (p.s. kako se Bill Murray menja po padežima, trebalo bi bez crtice, ali jal po transkripciji, jal po transliteraciji? Neka bude što biti moraše, Bill se Murray po padežima menjaše!) A drugi - dobar je i touchy je ali ne kao pre, nisam morao da vadim rolnu papira i slinim i brišem suze za vreme filma. Možda zato što sam ne znajući šta je na tv repertoaru naložio šporet i napunio rernu pa sam morao da skačem do kuhinje da nešto ne zagori. U svakom slučaju: Praise the Lord! Hallelujah! Razmišljam: krajnje je vreme da nešto radikalno promenim u svom načinu života. Inaču ću se sasvim utopiti u rutinu stalnog vrćenja u krug. Šta da uradim? Lako je donositi odluke, treba delati. Da li da krenem na francuski? Kupim rolere? Zacrtam plan da istrčim maraton ovog proleća? Pustim brkove? U međuvremenu, trebalo bi da kupim nekakvu korpu u koju bih skupljao veš kad ga vadim iz mašine i nosim do sušilice. Ovako ga natrpam u ruke i u naručje, mrzi me da nosim u dve ture pa se pretovarim. Uvek mi nešto ispadne, usput ili na cilju dok kačim stvari. Obično ispadne neka čarapa, padne bezveze u neki ćošak i pokupi svu prašinu, bljak. |
Da li kogod još uvek sing-a-longuje na Azru? ... I do, I do. Pa onda dođe ona plivajuća gitara, "Odlazak u noć": "...priznaje mi da je udata, da ne ljubi svoga čovjeka...". I dok pjevaš, promiče ti da iako bi hteo - ti nisi onaj frajer što je glavni, već si sporedni lik, ovaj gubitaš koji se spominje u jednoj strofi. I u grupi kada se u priči spomene neko ko je grozan ogavan zao i za koga niko ne pokazuje saosećanje - shvatim da prilično dobro razumem zašto i kako je takav, šta je uradio i šta će da uradi. |