| < | studeni, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
|
Jedva sam se ulogovao odnosno prijavio ovde, nisam mogao da se setim sopstvene lozinke, t.j. passworda. U prolazu ću na ovom mom prostoru za žvrljanje ostaviti belešku o meni (ne)dragom "blogu" B92. Dragom, jer tamo ima puno autora, mnogi od njih imaju dobre i informativne postove, rado ih čitam. Nedragog, jer je b92 tim portalom, forumom, šta li je (od svega, blog je ponajmanje), potpuno degradrirao pojam "blogovanje" u Srbalja. Kao kad bih ja sada zasukao rukave, sišao u podrum, izvukao odande džak krompira, i onda preko medija čiji sam vlasnik počnem da talambasam danima, noćima, bez prestanka: "Vite ljudi šta sam izvuko iz podruma, vite bloga, evo bloga čuda neviđenog, blog, blog, iz podruma mog". I šta biva posle toga, na svaki pomen blogovanja ili čitanja blogova, reakcija je: "ma idi kakav blog, kakve gluposti, ma to su krompirčine najobičnije" Supermod 17:47 05.11.2009 Preporuka: 1 Obaveštenje Od autora bloga očekujemo da ne troluje sopstveni blog temom koja s tekstom koji je objavio nema nikakvog dodira. Trol je obrisala moderacija. Molimo Vas da na ovaj komentar ne ostavljate replike, jer će biti obrisane. Hvala. |
|
Ma tu sam - ponavlja se ista priča - ali ne pišem i zaboravio sam kako se to radi. Gmail me upozorava da sam nevidljiv, pronicljiv je on, koliko samo nevidljivih ljudi stoji prekrštenih ruku, naslonjeno na zid. A parket se podigao posle poplave, pa sam tim povodom na sred dnevne sobe napravio instalaciju, umetničku instalaciju koju nazvah "Uspenje Parketovo", dizalicu na kojoj stoji greda koja gore gura plafon a dole sputava parket, odistinu okuugodno izgleda kombinacija svetlodrvenaste čamovine i crne žabaste dizalice, obaška što tako napeta greda zgodno odzvanja i može da se svira na njoj. Egzibišn je otvorena do septembra, a onda ćemo videti da li se cementna košuljica osušila, da li je parket odustao od prodora u treću dimenziju, ili ćemo morati da mu krešemo krila. Ovom instalacijom se preporučam za Bijenale u Veneciji ili za Oktobarski Salon. Mogu i neki performans da izvedem, recimo kompoziciju za štenmajz i macolu, dok iz armiranog betona u znoju tela svog oslobađam sapete vodoinstalacije što plaču, lagano lijući prljave suze. No to je pasé. Na neslučajno nabodenom blogu čitam: Zen budisti, ako se ne varam, propovedaju "Sve što ti se može oduzeti, nije tvoje." |
|
Tri pribora za jelo, tri lončića, tri vreće za spavanje... Sutra idem na kratak izlet, vodim sestrića i sestričinu po prvi put sa ujkom u prirodu. Pakujem se po običaju u zadnji čas, umalo da se ujka izblamira i zaboravi otvarač za konzerve. Šipke od šatora i klinovi ovaj put nisu zaboravljene. Videćemo sutra da li je nešto drugo zaboravljeno, ko će prvi ugaziti u potok, ko se plaši grmljavine, ko neće hteti da spava. |
|
Kako je ovo divno! Danima mi u browseru stoje otvoreni tabovi sa ovim tekstovima: Ovo je glavni post, objavljen 27. aprila, a dan kasnije je na drugom mestu objavljena ova Vest. Ovakve stvari me oduševljavaju! Dobro, to što tu i tamo zvekne neka eksplozija što može da nas oduva ko vetar maslačka - to me baš ne oduševljava previše - ali samo postojanje takvih pojava i naša mogućnost da to detektujemo i polako rastumačimo - e to je Nauka sa (vrrrlo) velikim N. Jednostavno, nedostaju mi reči kojima mogu da opišem uživanje koje me obuzima kada čitam ovakve tekstove. Koliki je put pređen od štapa koji je crtao krugove po pesku, do one zvezde nepojmljivo daleko... Ovakva ilustracija mogućnosti saznanja mi u ovom vremenu niskosti i gluposti bar malo vraća veru u ljudski rod. Preterujem li? Možda - ali kako hodati otvorenih očiju, a ne pasti u očaj? Živim na mestu i u vremenu gde sve pred mojim očima odlazi u tri lepe. Moralni zakoni su izgaženi, planetu smo iscrpli, čak je i Suncu dunulo da baš sada izvodi besne gliste, jedino što ostaje je zvezdano nebo iznad nas. |
|
Ono malo stvarnih problema i briga u mom životu sada izgleda rešivo i obično, dan je prošao u poslu prošaranom igrom, toplo je i morao sam da spuštam roletne, kao da je letnji raspust a septembar je daleko, nose se kratki rukavi i letnje haljine... a seljaci, seljaci se bodu noževima. Valjda je tome doprinelo što sam obnovio raskrčivanje onih kutija, prepakivanje i sažimanje uspomena, danas sam odneo tri tovara do kontejnera. Oslobađa se novi prostor, u onoj jadnoj sobi što je služila kao magacin, i u mojoj jadnoj glavi, svuda. |
|
Dvoumio sam da li da stavim ovu pesmicu, ili onu u kojoj se spominje ime ovog meseca (April come, she will). Bliži se kraj aprilu, trenutno najlepšem mesecu, širom sveta cveće cveta, Victora Abril Madridom se šeta, i sve u tom stilu. Već par dana dok putujem kući prolazim kroz deo grada gde cvate nešto bledoljubičasto u zelenilu, tako da su to trenutno IN boje. I narandžasto i zeleno se lepo slažu, ali u ovim krajevima ne cveta ništa narandžasto a pomorandže ne daju ploda tako da ova kombinacija otpada u ovom trenutku. Kasnije će možda Maj biti najlepši mesec, još kasnije možda septemar, ali sada je to April, mesec najlepšeg imena, prohladno zelenkasto šaren. Što više ovako pišem sve mi je bolje i lepše. Šareno i lahko. Možda bih mogao da se bacim na prepisivanje recepata. Ili da se zaposlim u cvećari. Od trenutno zanimljivih stvari, ostaje da zabeležim Maria Vargas Ljosu, otkriće aktuelno poslednjih mesec dana, i blog Tokyo Damage zbog kog sam se više puta glasno smejao u gluvo doba noći. A sada moram da bežim, u komšiluku puštaju Bajagu i Crvenu jabuku, čuje se kroz zidove, moram nešto da preduzmem. Hitno. |
|
One tamo sedmice sam proveo četiri opuštajuća dana u brdima, u pokretu, pod šatorom, daleko od pameti, daleko od svega. Ali svake noći sam sanjao. Prvo - svog bivšeg tasta kog odavno nisam video; zatim eteričnu devojku u koju sam bio zaljubljen koliko juče, pre godinu dana; a trećeg jutra svog psa (ne mogu napisati ni starog, ni nekadašnjeg) – u šetnji smo, zagubio se, zovem ga i zviždim naš znak po ćoškovima, odjednom eto njega kako nezainteresovano hoda trotoarom uz mene, nokti mu grebu po betonu. Tog poslednjeg, ranog jutra, baš kada ptice počeše da pevaju, obrušila se senka užasa, ne znam šta mi je prvo palo na pamet, ali odmah zatim sve ostalo – prolaznost, smrt, zaborav, nestajanje – stvari koje me tako užasavaju i opterećuju. Ćvrsto sam stiskao oči i pravio grimasu pokušavajući da to odagnam od sebe. Setio sam se filma "Mrtvi" Džona Hjustona, i Majkla Fjurija, i scene kad se Anđelika Hjuston seća njega kako je davno, davno, bio zaljubljen u nju, na ledenoj kiši stajao ispod njenog prozora, razboleo se, umro. Umro, pokopan, prestao da postoji – osim u njenom sećanju. Jednoga dana, kada budeš stara, pričaćeš svojim unucima: E deco, zar vam nisam pričala, baka se dvaput udavala, da, da, pre vašeg dede je bila udata za... ... ček kako se zvaše? Tako sam joj govorio pre pet godina, baš tako. |
|
Bio je jedan sovjetski film, crno beli, o dedi i unuku što su živeli negde u brdovitim republikama na jugu. Ne znam zašto, deda je morao po svaku cenu da posadi neko specijalno drvo, recimo beli dud, ali sadnica nije bilo nigde. Krenuo je na put sa unukom (zašto je poveo unuka?) da traži sadnice. Iza sedam gora, ali bukvalno iza sedam gora, u nekoj dolini, našli su čoveka koji je imao to što im treba. Vrt pun tankih stabljika. Ali nije hteo da proda. Bila je tamo neka ogromna kamenčina, i zli čovek reče dedi da će mu dati sve sadnice ako prenese kamen na drugi kraj vrta. Deda pljune u šake, uhvati onu kamenčinu, i posrćući je prenese na drugi kraj vrta. Sad vidimo dedu i unuka sa naramkom grančica, pelcera, kako se vraćaju u zavičaj. Sede šćućureni pozadi na nekom kamionu što putuje uzanim senovitim planinskim putevima, po serpentinama, pored litica. Na jednom mestu stanu da se odmore. Nailazi drugi kamion, pokušava da se okrene na proširenju, i odjednom zadnjim točkovima gazi ivicu puta. Zemlja se osipa, on klizi unazad ka ambisu, a točkovi se vrte u prazno. Svi skaču, pokušavaju da pomognu, bacaju kamenje pod točkove, bacaju gunjeve pod točkove, ali uzalud, kamion klizi. Deda se seti, uzima one sadnice, i baca ih pod točkove. Kamion poskoči, iščupa se, vozač samo mahne rukom, i odjezdi. Deda diže ono granje, blatnjavo, polomljeno, samleveno. Odvezuje kanapče kojim je bilo vezano i stavlja ga u džep. Dalje vidimo dedu i unuka kako opet sede na kamionu i nastavljaju put, bez ičega, pokisli. Ne sećam se šta je posle bilo. Tog filma se često setim. Pred očima mi je slika dede kako teška srca uzima ono granje i baca ga pod točkove. Setio sam se i pre dve nedelje, u subotu uveče, kada sam vozio zemljanim putem duž Velikog Grebena, i na jednom mestu morao da se probijam uzbrdo kroz poslednji zaostao nanos snega. Mrzelo me je da stavljam lance. Zaletao sam se više puta, uključio blokade, ali letnje gume nisu htele da izvuku poslednjih pola metra. Na kraju sam izlomio suvog granja, naslagao pod točkove, i izvukao se. Tog vikenda sam ostvario jedan od svojih snova. Veći deo života sam proživeo sanjajući, maštajući. U sobi, za stolom, iza zatvorenih vrada, sedeo sam i maštao kako ću ovo i ono... Neke od tih stvari sam ostvario, ali... Statičnost i maštanje su se ukorenili. Kasnije, nisam posezao za onim što mi je bilo nadohvat ruke, jer sam tako dobro naučio da sanjam. Kada sam konačno mogao da ostvarim slobodu, uskraćivao sam je sam sebi. Tako sam odavno maštao da obiđem neka brda i predele, neke po prvi put, neke ponovo posle pet ili deset godina, i da to ovaj put uradim sam, kao Keruak, da prenoćim usred ničega, da osetim potpunu slobodu, da kao Nik u Velikoj reci sa dva srca, ujutru kad se iskobeljam iz šatora izvadim tiganj, i ispržim jaja i slaninu negde u nekoj bestragiji. Sećam se kad sam bio klinac - to sam spominjao na blogu - kad smo se vozili kolima po planinama, u čistom vazduhu su plavičasta brda izgledala nadohvat ruke, i molio sam tatu da stanemo samo da se brzo popnemo na ono brdo, pa se vraćamo i idemo dalje. Ove zime sam ukapirao da život prolazi, da neka mesta već dvadeset godina čekaju da ih (ponovo) obiđem, ako ovako nastavim možda ću umreti a da ne ostvarim sve što želim. Zato sam tog vikenda konačno šutnuo sebe u dupe i krenuo na put. Bilo je teško krenuti, a posle nije bilo strašno, navikao sam na samoću, noćio sam u središtu najnenaseljenijih predela. Stigao sam po mraku, posle kiše. Razvedrilo se i pojavile su se zvezde, prvi put ove godine - Orion, Vlašići, Bik i Sirijus - dalje ne znam. Na panju sam sklopio primus i skuvao špagete. Legao sam u osam, nije bilo šta da se radi, a sutra je svanuo sunčani dan, plavo nebo i vetar i mraz, trava što je tek počela da niče i žuti i plavi cvetovi što tek treba da se otvore. Kroz te predele sam prolazio i ranije, sa drugim ljudima, i nisam imao problema sa tim, ali sada se trebalo navići na slobodu da mogu stati bilo kad i bilo gde, ali baš bilo gde, i pogledati šta ima u vrtači, šta ima dole u kanjonu, kuda vodi ovaj puteljak? Poneo sam tiganj i jaja i mladi luk i sve, ali sam ih vratio kući. Kuvao sam samo uveče, nisam hteo da gubim vreme po danu, žurio sam da stignem svuda, bilo je toliko mesta što su me zanimala, nisam stigao da ih sva obiđem. Još ima puteva što ne znam kuda vode i kanjona u koje želim da se spustim. (pravih i opipljivih puteva i kanjona, sa x-y koordinatama i trnjem što bode kroz pantalone) |